Nekategorizirano

Biti vozač

Danas jako puno ljudi u Hrvatskoj ne zna što i kako je to biti vozač. Svi misle da nakon što su završili srednju školu za vozača teretnoga motornoga vozila za cestovni prijevoz da su dobili zvanje vozač kao (npr.bravar) ne sluteći da to nije zvanje nego je to stil kao i način života koji s vremenom postaje velika opsesija.

Svatko od nas kada je prvi puta sjeo za volan kamiona morao je zavoljeti taj posao da ga može obavljati stručno i precizno,jer danas se od vozača očekuje jako puno u odnosu na prošla vremena.

U Hrvatskoj još 80% ljudi misli kako je lako biti vozač. Samo sjedneš, voziš i mozak na pašu ali nitko ne razmišlja da taj vozač je isto tako ljudsko biće od krvi i mesa i da on upravlja vozilom koje teži u većini slučajeva 40t .

Obaveze vozača nisu samo vožnja, tu je potrebna velika stalna koncentracija i sposobnost snalaženja u svakojakim situacijama. Dolaskom galopirajućeg kapitalizma u Hrvatsku vozač je postao utovarno istovarni radnik, knjigovođa, planer, mehaničar, dostavljač….

Možda nas i najviše smeta ne kolegijalnost i ne solidarnost drugih radnika i osoblja po razno raznim firmama, skladištima. Svi oni misle kako vozači samo vuku dobre plače te da ih treba iskoristiti, tako se ne rijetko susrećemo sa ucjenama tipa daj nešto novaca pa ćemo te prije istovariti ili natovariti, ranije ćeš doći na red. Istovari se sam ti si za to plaćen ili te nećemo istovarivati i još mnogo takvih situacija.

Ne rijetko se srećemo sa upitima tipa ‘ pa gdje si do sada?’ , ‘jučer si krenuo’ , ‘čekamo te cijeli dan’ itd. Zanimljivo je to da ljudi koji postavljaju takva pitanja imaju svoje radno vrijeme poslije kojeg odlaze kućama na odmor. Sutradan opet dolaze na posao da odrade svojih 8 sati, pa zašto onda misle da vozači rade 24 sati na dan? Mi vozači također moramo odmarati kao i svi ostali ljudi i štoviše ne možemo si dopustiti nikakve greške, jer naše greške mogu izazvati smrtne posljedice.

Nitko od tih radnika, osoblja nije svjestan da ukoliko mi ne bismo došli i dovezli im njihovu robu svaki dan, oni ne bi imali gdje raditi i nebi imali s čime prehranjivati svoje obitelji.

Malo ljudi zna da je radno vrijeme vozača ograničeno nekim normama i da te norme kontrolira policija, te ukoliko se mi vozači ne pridržavamo tih normi možemo platiti velike kazne ili platiti te kazne sa vlastitim životima.

Ljudi moraju shvatiti da su profesionalni vozači na cesti, u stvari na poslu. U većini slučajeva im se žuri jer žele obaviti sve na vrijeme jer ako ne obave posao na vrijeme postoji velika mogućnost da vikend neće provesti sa svojim najmilijima. Stoga imajte obzira i ne izlaziti vozilima pred kamione, jer morate znati dvije stvari:

1. Kamioni nisu više spori kao što su nekad bili,

2. Za nas vozače možda i najvažnije:

Mi prevozimo nekakav teret, u većini slučajeva se radi o ukupnoj masi oko 40 tona, sa takvim teretom vrlo je teško stati, inercija tereta nas gura naprijed iako mi kočimo.
Teret koji prevozimo može biti lomljiv, ili podložan klizanju unutar tovarnog sanduka, naglim kočenjem ili promjenama smjera može doći do oštećenja robe ili čak do izlijetanja robe iz tovarnog sanduka čime dovodimo u opasnost sve sudionike u prometu.

Za kraj što još reći?

Ljudi moraju postati svjesni nas vozača i početi nas više cijeniti.
Mi smo krvotok cijelog sustava, sve što ste danas kupili, sve od čega vam je sazdan materijalni život sve je to netko negdje pokupio i dovezao, da biste vi mogli živjeti normalnim životom.

Ukoliko krvotok sustava uspori ili prekine raditi za tri dana ni kruha nećete imati.